More i visine

590
Postoji to neko mišljenje da planinari ne vole more. E pa mi nismo jedni od tih. Nećemo o tome šta nam je draže, ali kombinacija i jednog i drugog je zasigurno pun pogodak.

Bar je grad koji pruža i više od toga. Mjesto gdje su u skladu moderni centar grada, stari grad koji odiše tradicijom, obala koja obećava morski užitak, pa i Rumija koja daje prostora za aktivni godišnji odmor. Nekoliko dana smo posmatrali njen vrh sa obale i pokušavali odgonetnuti kuda staza prolazi. Informacije o stazi smo prikupili od lokalaca, sa interneta i od naših prijatelja planinara koji su već ranije uživali u čarima ove planine.

Došao je dan planiran za turu. Neću reći da je svanuo, jer smo krenuli prije izlaska sunca. Autom smo stigli do Manastira i označenom planinarskom stazom krenuli prema vrhu. Staza je dužine oko 2,2 km, a planirano vrijeme uspona je 2,5 sata. Zvuči pomalo čudno, jer 2,2 km su skoro ništa. Ništa su ovako na papiru, ali kad je uspon konstantan, a staza najvećim dijelom prekrivena siparom, te se u tih ‘malih’ 2,2 km pređe oko 600 metara nadmorske visine…e pa to možda i ima smisla. Ali kad na stazi naiđete na bikove, koji vas nepomično posmatraju, onda se to prolazno vrijeme malo i smanji.

Početak staze prolazi kroz šumu, a zatim se izlazi na čistinu sve do jednog sedla gdje se ispred vas pojavljuju dijelovi Skadarskog jezera, a iza ostaje Jadransko more. Sreća pa postoji ovo sedlo, sa kojeg se pruža takav pogled koji puni baterije, jer sad valja opet uzbrdo, savladati najveći uspon. Više nema odmaranja, nema stajanja, samo ideš, od marke do marke, od kamena do kamena ne bi li se ukazao vrh. I već kad pomisliš da nema smisla, kad se zapitaš ‘pa što meni ovo treba’, ugledaš oznaku vrha, ugledaš malu crkvicu i okrećeš se oko sebe, ne znajući gdje prvo da pogledaš. A onda nađeš hlad u sjeni crkvice, sjetiš se ručka u ruksaku i prepustiš se uživanju. I kao da si ponovo rođen. Nije ti ništa. Nema ni umora ni vrućine. Kao šlag na tortu upoznajemo ljude iz Vojvodine s kojima provodimo lijepo vrijeme na vrhu i vraćamo se zajedno do polazne tačke. Nije još ni podne, ali sunce je već podiglo temperaturu. Jedini lijek u toj situaciji jeste kupanje u Jadranu i pogled na Rumiju sa mislima: ‘zar je moguće da smo maloprije bili gore’.

Hvala Baru, hvala Crnoj Gori i hvala Rumiji koja nas je opet da granice ne postoje.

Piše: Sumeja Huskić