Vreli ljetni dani zahtijevaju osvježenje. Puno je planina koje čekaju na nas, ali su juli i august većinom rezervisani za istraživanje kanjona i jezera.
U planu smo imali kanjon Jablaničke Bijele, ali smo se u zadnjem trenutku predomislili i odlučili za avanturu nadomak Stoca, uživanje kroz kanjon Radimlje, tačnije njene pritoke i kupanje ispod nevjerovatnog vodopada. Iz Sarajeva smo krenuli u rano jutro, doručkovali u Čelebićima i naš pohod započeli iz sela Barane iznad Stoca. Čim smo izašli iz auta, opila nas je hercegovačka vrućina i jedino što smo mogli čuti je muzika koju su svirali cvrčci (barem mislim da su oni). Sreli smo grupu koju predvodi gospodin Ćamil, koji nam je dao nekoliko vrijednih informacija o kanjonu i prednost da prvi dođemo do vodopada, kako bismo svi imali priliku u potpunosti uživati u ovoj ljepoti.
Makadamskim putem smo se spustili do početka kanjona, gdje se nalazi bašta i voćnjak Doktora, gdje se svaki put počastimo sočnim breskvama. Ulaskom u kanjon, ostavljamo sve što smo do sad vidjeli i doživjeli, zaboravljamo na vrijeme i stalno ponavljamo ‘zar je moguće da ovo postoji u Bosni i Hercegovini’. Voda je kristalno bistra i topla. Ovaj kanjon je još uvijek ‘divlji’, probijamo se kroz rastinje, prelazimo veliko i malo kamenje, susrećemo vodene zmije i žabe, ali nam ništa od toga ne smeta. Okupali smo se u nekoliko usputnih bazena, ali smo ipak žurili da što prije stignemo do glavnog odredišta.
Prošli smo pored Istupa i ostali bez riječi u pogledu na Karkazane. Voda boje je zelena/plava, ali bistra, tako da se vidi skoro dno. Voda u bazenu je prijatno hladnija, dok je voda koja se slijeva niz kamen topla. Mnogi kažu da ih ovaj kanjon podsjeća na prizore iz španskih sapunica i što bi naša Vandži rekla: “Vidi ovo, a ja htjela da idem u Meksiko”. Opet smo se po ko zna koji put uvjerili u bogatsvo naše domovine, u tu čarobnu šarolikost vrijednosti. Planirali smo u povratku posjetiti Daorson i izvor Bunice, ali smo se zbog vrućine složili da ćemo to ipak ostaviti za neki drugi put. Svratili smo do prijatelja u Blagaj, uživali u njihovom gostoprimstvu, a neki su se čak i okupali u bazenu. Komentarisali smo kako u Blagaju zaista ima nešto posebno. Pa nije džaba Blagaj (blago ili blagost?).
Jedva smo se odvojili od Hercegovine, ali znamo da ćemo se vratiti i opet uživati u njenim ljepotama. Do tada, ostaju nam uspomene, slike i u glavi i na aparatima. I uvijek u meni ostaje nada da ćemo očuvati ove naše ljepote, jer nikad ne prestaje strah da će ih ljudi narušiti…