Jedna noć i jedan dan zvuče tako malo, ali na ovoj planini to je tako puno.
Zašto vrijeme na planini u isti mah prolazi tako brzo, a opet se dešava toliko puno stvari kao da smo danima gore. Najavljivali su lijep vikend i znali smo da moramo otići bilo gdje. Ustvari, ne bilo gdje, nego na bilo koju planinu. Naša raja je imala neke planove za Vranicu, pa smo se mi vrlo rado priključili.
Petak, završeno radno vrijeme, ruksaci već spremni. Presvlačenje i polazak. Fojnica i makadamski put do Prokoškog jezera. Oko sat vremena vožnje makadamom ne bi bila baš lijepa vijest da taj put nije okružen tako lijepom šumom, rijekom duž cijelog puta i malih vodopada čija ljepota osvježava. Tako jednostavni, a opet očaravajući.
Stižemo na jezero, prilazimo vikendici u kojoj ćemo spavati, a vatra za roštilj već spremna. Noć se spušta na Prokoško jezero, a sunce bježi i krije se iza planinskih vrhova. Kreće muzika i priča. Iako je za sutrašnji dan planiran uspon na šest vrhova Vranice, žao nam je otići na spavanje, pa do kasno u noć ostajemo prepričavajući stare i planirajući nove avanTure.
Sabah na Vranici. Linija između vode i neba je obojena u crveno, narandžasto, žuto, neopisivo. Pokušavamo snimiti fotografije, ali nije to to. Nepomično posmatramo izlazak sunca i osjećamo samo zahvalnost što smo baš tu u tom trenutku. Kafa, doručak, spremanje za turu. Čovjek bi pomislio da će nastati opšti haos tokom spremanja 8 ljudi u maloj vikendici, ali kod nas sve teče bez ikakve gužve, sudaranja ili nerovoze. Puni energije krećemo na turu: Treskavica, Ločika, Kota, Krstac, Nadkrstac, Gromilica. 100 nijansi zelene ukrašene raznolikim bojama cvijeća. Žubor vode, zrake sunca i energija u svakom koraku. Mi smo se nakon Ločike spustili na Prokoško jezero, jer nas sutradan očekuje uspon na Malu Ćabu, a i uvijek mi je želja iz ‘doline’ uživati u pogledu na vrhove. Opet kafa, ručak i uživanje u pogledu na jezero. Jedna od dražih stvari planinarima jeste topla supa nakon ture, tako smo i mi našim planinarima spremili supu za oporavak od uspona na šest vrhova. Onda opet ide kafa, roštilj, priča, pjesma, prošle dogodovštine i buduće avanture. Sve što čovjek može osjećati nakon ovako provedenog vremena jeste ispunjenost. A to je upravo ono čemu svaki čovjek teži.
Hvala Vranici, hvala Prokoškom jezeru i najveće hvala našoj raji!