Sjećate li se vi svoje vizije planinarenja i planinara prije nego ste zakoračili u taj čudnovati svijet? Po mom sjećanju planinari su bili neki neobični ljudi, s ogromnim ruksacima i čizmama u pola ljeta. Vrlo često su u rukama nosili štap ili kesu sa nekim travama.
Imala sam sreću i priliku da i ja postanem planinar. Sad znam ko su i kakvi su planinari. Ljudima vrlo često nije jasno zašto planinarimo, koji su naši motivi i šta time dobijamo. Žao mi je što im neće biti jasno sve dok planinu ne zagrle cijelim svojim srcem. 
Pored svega što nam planina pruža iz svoje prirode, ona nam daruje i druge planinare.
Planinari su ljudi dobrog srca, veselog duha i jakog uma. Možda sam nekada i mislila da je bit u vrhu, u tom nekom cilju, ali sam vremenom shvatila da je tajna skrivena u onom putu između doline i vrha. Boju tog puta nam određuju naši saputnici, drugi planinari. To nisu samo planinari iz naše ekipe, nego i oni koje sretnemo u putu, pa čak i oni koji su prije nas hodili tim stazama i oni koji će tuda proći poslije nas. Među planinarima nema takmičenja, niti utrkivanja. Svi smo tu iz različitih razloga, a opet sa samo jednim motivom.
Planinari su ljudi koji nikoga ne ostavljaju samog, koji dijele s drugima sve što imaju i koji se trude da svoju ljubav prema planini podijele sa ostalima. U planini se dijeli sve: hrana, voda, pa čak i volja i snaga. Kad nekome nečega nestane, uvijek se nađe neko drugi da mu pridoda to što mu fali. Svako naše druženje je prožeto smijehom, vedrim raspoloženjem i uvijek u prvom planu – planinom i ljubavlju prema njoj.
Među planinarima nema podjela na ‘moje’ i ‘tvoje’, jer prvim korakom na stazi sve postaje ‘naše’.
Nerijetko se naše planinarske ture završavaju pjesmom i planovima gdje ćemo naredni vikend, jer planinarima nikad dosta planine.
Sve ovo napisah i shvatih da uopšte nisam odgovorila na pitanje ‘Ko su planinari?’, izgleda da ih ipak morate sami upoznati…