Kad god krenem pisati reportažu o protekloj turi, uvijek bih da započnem sa „posjetili smo jednu od najljepših planina…“. Tako shvatih da su stvarno sve najljepše, pogotovo ove naše, bosanskohercegovačke.
Protekli vikend najljepša je bila Treskavica i njen markantni vrh Treskač. Već odavno nas privlači, zove, ukazuje se na našim vidicima sa drugih vrhova. I eto, došao je red na uspon na Veliki Treskač. Krenuli smo iz Gvoznog (po jesenjim bojama – zlatnog) polja.
Kroz već poprilično ogoljenu šumu i uz šuštanje lišća pod nogama došli smo do Gvoznog jezera. Zanimljivo je to što Gvozno jezero nije prirodno, nastalo je djelovanjem ljudske ruke, ali se priroda opet potrudila da ga usvoji i učinila sve da izgleda kao da jezero oduvijek tu i pripada.
Do vrha smo okusili i malo adrenalina zbog veoma strmog terena i prisustva sajle. Tokom cijelog uspona čini nam se kao evo ga, tu je, još malo… Vidimo ga sve vrijeme, izaziva nas, ali se ipak za njegovu ljepotu treba potruditi. Na vrhu smo uživali više od sat vremena, a onda smo preko Malog Treskača krenuli nazad u Gvozno polje.
Šuma, koja je na kraju ove staze, kao da nije sa ovog svijeta. Čarobna je, nevjerovatno mirna i svijetla.
Bio je to jedan topao, sunčani, ljetni dan krajem oktobra. O raspoloženju naše ekipe ne moramo ni govoriti, znate da veselje započne već na parkingu ispred Zemaljskog muzeja.
Kroz fotoreportažu pokušajte doživjeti barem mali dio naše avanTure.