Tačno je da je dobar motiv za planinarenje doprinos zdravlju i uživanje u prirodi. Tačno je da nas fotografije ponukaju da posjetimo razna mjesta i s ponosom kažemo ‘E tu sam bio’. Ali najtačnije je to da se na planini vraćamo sebi. Tokom hodanja, uspona, pogleda u nepregledno imamo vremena za sve one razgovore nasamo sa samim sobom. Kroz glavu nam prolazi sve ono što nas guši u gradu, sve ono što cijenimo u životu, sve što ne želimo izgubiti i sve što želimo imati.
Ne znam čime bi se to moglo objasniti? Da li to kisik utiče na čistinu misli? Da li znojem izbacujemo sve negativnosti? Da li pogledi na krasne krajolike donose pozitivnu energiju? Sa sigurnošću znam samo to da u planini nađem sve ono što tražim. Nađem ljude sa ‘vibrom’ koja odgovara meni, nađem priče koje me podstaknu da idem dalje i da se nadam, nađem snagu koju nisam ni znala da posjedujem. Nađem razlog da volim život i da se radujem. Da se radujem vikendu i sljedećem odlasku u visine, ali da se radujem i radnim danima, svakodnevnim obavezama, kojima cu ‘zaslužiti’ one divne sate tokom vikenda.
Naučiš da živiš u ritmu prirode, zaboraviš na stres i shvatiš da su najbolji neasfaltirani putevi, a najljepša mjesta ona gdje te mogu odvesti samo tvoje noge. Osjetiš kao da se nakon dugog odsustva vraćaš kući. U planini je svaki trenutak – onaj pravi. Dostizanje velikih nadmorskih visina podiže adrenalin, ali treba zastati i u podnožju planine, pogledom upiti svaki detalj i udahnuti punim plućima. Planina mnogo toga pruža, a ne uzima ništa natrag. Odzvanja muzikom za one koji znaju slušati.