Protekle subote boravili smo na obroncima Zelengore, planine koju rijeka Sutjeska odvaja od Maglića i Volujka, planine koja je opisana kao najljepša i najpitomija. Dan smo proveli uživajući u njenom krajoliku i čudesnim ledničkim jezerima.
Avanturu smo počeli iz Sarajeva i možda je 3,5 h vožnje zvučalo naporno ili dosadno, ali nije bilo tako. Uživali smo u vožnji, divili se prirodi, slušali dobru muziku i takmičili se ko će prvi ugledati neku divlju životinju. U putu do jezera Donje Bare, obišli smo nekoliko spomenika iz Drugog svjetskog rata i saslušali nekoliko legendarnih priča.
Nakon fotkanja kod jezera produžili smo do vidikovca Borić gdje smo kratko predahnuli, sreli poskoka koji nas je podsjetio ko je gazda na tom terenu, te nastavili dalje svoju šetnju do jezera Gornje Bare. Budući da je život kratak za Zelengoru, a kamo li jedan dan, napravili smo dvije ekipe da bismo zadovoljili svačije želje. Jedna ekipa je ostala kod jezera i uživala u branju ljekobilja i borovnica, a neki od njih su sebi priuštili i kupanje u jezeru. Druga ekipa je izabrala uspon na Uglješin vrh (1859 m/nv). Uspon nas je brzo podsjetio na nivo kondicije, ubrzani rad srca i želju za novom avanturom. Na vrhu smo uživali u pogledu na planine Maglić i Volujak, te ostale vrhove Zelengore.
Pored stjenovitog Maglića i divljeg Volujaka, Zelengora je kao nježna, pitoma djevojčica. Njena ljepota se ogleda u livadama, šumama, cvijeću, ljekovitom bilju, bogatsvu faune i dominantnoj zelenoj boji.
Do iduće avanTure – VEDRO!
Piše: Sumeja Muhić
