I napokon, Crveni kuk nas je osvojio!
Sarajevo, zima, dvije hiljade osamnaesta godina, mala kazaljka na satu pokazuje u smjeru sedmice, što je znak da uveliko kasnim.
Prvi sloj, drugi sloj… čarape (sva tehnologija 21. vijeka nije uspjela napraviti bolju zimsku čarapu od vunene), pritežem pertle i već sam vani. Nedjelja, ali.. kišna. Sa nekom nadom ipak krećem. Na pola puta do sabirnog mjesta javljaju da je, nažalost ili na sreću, tura otkazana.
Visočica i njen Crveni kuk će ovaj put ostati samo želja, a ja, ionako, već u minusu zbog kašnjenja, pokušavam popraviti početak dana, pa sa Sumejom skrećem na kahvu u srce Baščaršije, kod dobrog Mide.
Sedam dana kasnije, 25. februar. Danas je posljednji dan XXIII zimskih olimpijskih igara u Pjongčangu i prva javna tura Avantura.
Na greškama se uči, pa sam ovaj put stigao na vrijeme. Sumeja, sa svojim ljubičatim ruksakom punim vedrine (ispostavilo se i sendviča), mi se pridružuje, pozitivno iznenađena tačnošću.
Ubrzo stižemo do sabirnog mjesta, parkinga ispred Zemaljskog muzeja, mudrog starca, koji je još kao mladić svjedočio prvim alpinističkim usponom u Bosni i Hercegovini, kada su se poručnik Laubner i njegov prijatelj Marko Jelić iz Jablanice prije nešto više od stotinu godina pokušali popeti na stijenu Velikog Kuka na Čvrsnici.
Iako sa blagoslovom Muzeja, bez lanaca se nije moglo dalje od raskrsnice za Umoljane. Iako najavljen veliki minus, iz Sinanovića nas je ispratilo skoro pa ugodnih -3.
Sudeći po količini snijega kojem smo svjedočili i ove godine će u Jelenjači nastati jezero. Bez dužeg zaustavljanja smo prošli lavinište, na kojem se već vide tragovi manjih lavina.
Kako smo prateći prtinu odmicali od Sinanovića, temperatura je postepeno padala a vjetar pojačavao taj osjećaj. Kao da nam je Visočica iskazivala gostoprimstvo, na samo planinama svojstven način.
Posljednji uspon se pokazao i najtežim, zbog sve jačeg ‘’gostoprimstva’’. Na vrhu se nismo zadržavali duže nego što je potrebno za predah, par slika u magli i pozdrav sa ekipom starijih planinara, koji su nas dočekali na vrhu. Snage vjetra smo postali svjesni tek prilikom spuštanja natrag, koji smo planirali utabanom prtinom, koje skoro da više nije ni bilo. Do Mandinog vrela pravili smo prtinu ponovo.
Gazeći snijeg do koljena, kao da smo postajali dio Planine, ili Ona dio nas. Dio koji ćemo nositi kao njen nijemi pozdrav sve do neke druge Planine. U našem slučaju pozdrav će primiti Bitovnja i njen vrh Lisin.
Na povratku smo svratili kod Sene, neko na vrelu čorbu, a neko na još vreliji čaj.
Piše: Mustafa Uzunalić
Foto: Muamer Drugovac
U prilogu nekoliko fotografija sa ovog izleta.
