Planinski masivi se dijele po različitim osnovama, ali najčešća podjela je po visini i u tom slučaju možemo govoriti o niskim i visokim planinama. Gdje ide granica između ove dvije kategorije, nije opšte-prihvaćeno, ponekad se to svodi na subjektivan stav.
U zavisnosti od visine planine koja se penje, tehničkih uslova i težine, potrebnog znanja i posjedovanja vještina kao i upotrebe opreme, podijeljene su i planinarske aktivnosti.
Visokogorcima se često nazivaju planinari koji poduzimaju uspone na visoke planine i gorja, a nemaju znatnijih alpinističkih ambicija. No, takve su planine obično znatno strmije i nepristupačnije od onih nižih, a i prekrivene su najčešće snijegom i ledom, tako da kretanje po takvom terenu zahtjeva i poznavanje nekih osnovnih alpinističkih tehnika i vještina i nešto specijalističke opreme.Viskogorstvo je bolje rečeno prelazni oblik planinarenja ka alpinizmu.
Svaki odlazak u visoke planine može se nazvati visokogorstvom a učesnici ovakvih akcija visokogorcima. Da bi neki planinar sebe smatrao visokogorcem a svoj uspon visokogorskim mora se zadovoljiti niz uslova.Uslov planine je da se ona ubraja u visoke, a planinara da ima adekvatno znanje, iskustvo, kondiciju, adekvatnu opremu itd. Zahtjevnost visokogorskih uspona je velika. Klimatski uslovi na visokim planinama su nepredvidivi, često ekstremni.
Takođe, stanje organizma se mijenja u zavisnosti od nadmorske visine na kojoj se planinar nalazi. Da bi se spriječile teške poslijedice po zdravlje, planinar visokogorac mora biti dobro psihofizički pripremljen. Što je planina viša, pripreme moraju biti zahtjevnije.
Visokogorski usponi moraju biti dobro pripremljeni kako bi se predvidjelo što više okolnosti koje se mogu pojaviti tokom realizacije uspona. Vrhovi, posebno u zimskim uslovima, na visokim planinama su tehnički zahtjevni, često opasni i zahtijevaju poznavanje raznih alpinističkih i drugih tehnika kretanja, osiguravanja i bivakovanja, posjedovanje i znanje korištenja raznih vrsta opreme.
Zbog toga je za visokogorske uspone potrebno da planinar prođe određene škole i kurseve na kojima će steći različita znanja.
U visokogorstvu, zavisno od visine planine, postoje dva načina penjanja: klasični alpski i ekspedicijski. Alpski stil znači da se na vrh penje u jednom danu, direktno iz baze (šatora ili doma), dok ekspedicijski način penjanja podrazumijeva stizanje do vrha iz više etapa sa postavljanjem jednog baznog i više visinskih kampova.
Ekspedicijski način penjanja podrazumijeva mnogo dužu i bolju aklimatizaciju jer se obično radi o veoma visokim vrhovima. Za ekspedicije je takođe bitno i veliko iskustvo članova, a prije svih vođe ekspedicije.
Oprema je vrlo važan faktor uspjeha visokogorskog uspona. Naravno, postoji osnovna planinarska oprema za koju se pretpostavlja da bi je svaki planinar trebao imati i posebna ili specijalna oprema koja služi za visokogorsko napredovanje u suhoj stijeni ili po snijegu i ledu. Treba odmah napomenuti da je visokogorska oprema danas vrlo kvalitetna, ali i vrlo skupa, tako da i tu treba imati mjere.
Dobrog visokogorca ne čini skupa i mnogobrojna oprema najpoznatijih brendova, iako bitno olakšava stvar. Osim toga treba procjeniti nužnost određene opreme s obzirom na ambicije pojedinog visokogorca i učestalosti visokogorskih uspona. Netko preferira više ljetne, a netko više zimske uspone, netko se zadovoljava slovenskim Alpama, a nekome ni Matterhorn nije vrhunac ambicije.